Aida, dvadesetpetogodišnja žena iz Mostara, sanjala je da se nalazi u staroj porodičnoj kući svog djetinjstva. Kuća je bila puna topline i svjetlosti, a u zraku se osjećao miris svježe pečenog hljeba. Aida je ušla u kuhinju gdje je njena majka, koja je preminula prije nekoliko godina, mirno stajala i pripremala omiljeno jelo iz Aidinog djetinjstva.
Majka je izgledala točno kao u Aidinim sjećanjima – nježno lice, topli osmijeh i blistave oči pune ljubavi. Aida je osjetila val emocija; tuga, sreća, nostalgija i ljubav su se preplitali. Majka je podigla pogled, nasmiješila se Aidij i pružila ruke kao da želi zagrliti svoju kćerku. Aida je pritrčala majci, zagrlila je i osjetila snažnu emotivnu vezu.
U tom trenutku, Aida je čula majčin glas, mekan i smirujući, kako joj govori: “Sve će biti u redu, moje dijete. Ja sam uvijek s tobom.” Riječi su ulivale snagu i utjehu. Aidina majka je zatim nešto pokazivala na stolu – stari porodični album s fotografijama. Dok su listale album, Aida je vidjela slike svoje mladosti, porodičnih okupljanja, sretnih trenutaka koji su činili njen život.
Nakon toga, san se polako transformirao. Aidina majka se počela udaljavati, kao da se otapa u svjetlosti koja je prodirala kroz prozor kuhinje. Aida je osjetila kako joj majka šalje poruku ljubavi i oproštaja. San se završio s osjećajem mira i spoznaje da je majčina ljubav i dalje prisutna u njenom životu, kao vječni vodič i podrška.